# Istorija Harmonike **Source:** https://acordeonescristo.es/sr-latn/istorija-harmonike **Language:** Serbian (Latin) --- # Istorija harmonike Istorija harmonike je kratka, ali brza i intenzivna, toliko da je osoba koja je 1829. godine registrovala izum kao harmoniku, Austrijanac Marck Muñichz, morala da se odrekne svojih prava na izum 1835. godine, zbog zapaženih unapređenja kojima je bio podvrgnut. Evropsko poreklo instrumenata sa slobodnim jezičkom čini se da leži u orijentalnim duvačkim orguljama, koje su se proširile Rusijom u 18. veku, iako ne kao popularni instrument. Изум се приписује кинеском цару Нју-Квау, 3000 година пре Христа (Шенг), иако је замена језичака од метала нешто каснија. На основу простог језичка, бројни проналазачи су развили различите елементе. Од париског Пинсона, који је изумео типофон, који је давао један фиксни тон, до Ешенбаха, који је ујединио неколико. 1810. године појавили су се разни западни дувачки инструменти, а 1821. године Бушман је у Берлину произвео мундармонику, од које је настала позната хармоника, постављајући низ језичака у низ, од којих сваки производи другачији тон. Njegov sin, ugradnjom malog mehova, stvorio je andalinu. Ali Kirel je dobio patent, gradeći instrument opremljen mehama i pet dugmadi, od kojih je svako, kada se pritisne, proizvodilo dva akorda, jedan kada se meho otvara i drugačiji kada se meho zatvara. Ovih deset akorda bilo je dovoljza pratnju mnogih pesama, i bili su veoma laki za korišćenje i učenje u popularnoj muzici, posebkada je 1831. Isoard Mathieu zamenio akorde na svakom dugmetu sa dve pojedinačne note koje su se proizvodile jedna kada se otvara i druga kada se zatvara meho. Tako je bio opremljen sa dve dijatonske skale, dajući poreklo dijatonskom harmonici. Godine 1834. Foulon je dodao alteracije, stvarajući prvu hromatsku harmoniku. Evolucija instrumenta se nastavila i 1854. Malhaús Bauer je zamenio dugmad tasterima, stvarajući „klavirsku harmoniku“, koju su nazvali „klavir siromaha“. Oko 1880. godine dodata je druga klavijatura sa desne strane, koja se sastojala od četiri dugmeta koja su omogućavala sviranje po dva akorda, kao pratnja melodiji. Tako je nastala dijatonska harmonika, koja je do danas opstala u muzičkoj tradiciji gotovo svih naroda. Постоје нове техничке модификације, као што је стављање два идентична језичка на сваки тон, тако да се исти тон добија при отварању и затварању мехова, што чини основу модерних концертних хармоника. ## Deja una respuesta Cancelar la respuesta